Srce ne želi tebe da dijeli.

Takvog čudnog, teško bi bilo svakoj da te voli. A,meni je opet teško ne voljeti te…Izgleda da sam i ja čudna…

27.04.2014.

Vremenom ćeš, znam, i ti u meni izblijediti. I neće to biti zbog želje da te zaboravim. Bit će to zbog nepodnošljivog osjećaja što te ne mogu imati.

27.04.2014.

a ja, ja ne postojim, mene nema .

I eto, došlo je vrijeme da i ja "postajem odgovorna za sebe". Jučer napunih tih 18 godina.
Možda bih trebala biti sretna, ponosna i zadovoljna zbog toga, barem tako mi drugi kažu.
No, ja moram priznati da sam sinoć zaspala, i to na jedvite jade, sa nekim čudnim osjećajem, sa osjećajem razočarenja. Cijeli Božiji dan, pored svih tih silnih čestitki, ja sam čekala jednu čestitku da me vrati u život, barem onu izlizanu "Sretan rođendan, sve najbolje.", ali je nisam dobila.
Eh sad, pitanje je u tom razočarenju.. Nisam ja razočarana što to nisam dobila, moje razočarenje je ono najgore razočarenje, razočarenje u sebe, jer sam dozvolila sebi da to očekujem, jer sam toliko slaba. Ne želim biti, stvarno ne želim, ali ne mogu, jednostavno više nemam načina da na to utičem. Fuj.

25.04.2014.

ja pravdam tebi sve u zadnji čas.



Dijeli me svega par sati od tog dana, dana kada postajem punoljetna, kada ulazim u svijet "odraslih".. Vjerovatno ću čekati njegovu poruku, iako znam da je neću dobiti, ali eto.. tipično glupo žensko.

25.04.2014.

ja padam i ustajem zbog nas..

22.04.2014.

Znate koji je najgori dio plakanja? Tren prije nego što zaplačete oči vas zabole od težine suza.

22.04.2014.

Naposletku, uvidiš da je vreme da počneš da misliš na sebe jer si negde, davno, zaboravio na to

Nemam dovoljno zaborava za neka sjećanja. Ali možda…

Ima

Ima dana kad se i ja svega sjetim. Samo odavno nije vrijedno spomena.

Legenda kaže da postoje ljudi koji su se poslije "čućemo se", stvarno čuli.


 

 

 

 

be-rich-bitch:
:(

 

 

it-s-destiny-just:
http://it-s-destiny-just.tumblr.com/

 

 

 

 

 

 

 

Noć uvijek pojača nedostajanje. Ne znam kako, ne znam odakle joj pravo, ali pojača.


 

 

 

21.04.2014.

Željela sam muškarca, a ne dječaka koji ne smije da krene po ono što je njegovo.

I onda je postala bezosećajna. Išla je redom, lomila ih do srži, bez osvrtanja. U strahu da ne bude opet povređena, rušila je sve oko sebe, želeći samo da zaboravi koliko ga je nekad volela - jednom za ceo život, znala je već tad.


Najzad, sreli smo se. Više nije imala smedu kosu, nego crnu. Nije nosila kratke majice i nije bila onako mršava. Više nije bila klinka. Sjaj u ocima bio je isti, kao prije mnogo godina. I moji osjecaji prema njoj, takoder. Ko kaže da ljubav jednostavno prodje?



I dalje ima najljepše oči kojima slične više ni ne tražim, znam da ne postoje. U njima je uvijek bilo skriveno i pisalo sve što mi je ona prećutala. Sretoh je neki dan.. Zadrhtala je, ali ponosno otišla na drugu stranu ulice, kao da negdje nekome žuri. Povjrovao bih da je oči ponovo nisu izdale. U njenom pogledu sam vidio da me voli, da nije prestala čekati svoju prvu ljubav. Doći ću ti, ludice, dopusti mi .



I desi se da ti jednostavno postane svejedno. Za sve. Nema tuge, nema upitnika, ma ništa. Jedina emocija jest oslobođenost i odlučna volja da se krene dalje.




Fališ mi. Znaš, ponekad mi dođe da ti se javim, ali da li si ti vrijedan toga? Da li je tebi jednako stalo kao i meni? Nedostaju li ti naši razgovori, naše tajne i svi oni trenuci kroz koje smo zajedno prolazili? Žališ li i ti što nas više nema? Falim li ti? Osjećam se praznije bez tebe, priznajem. Kad bi barem rekao ono jedno oprosti.. Zar je to toliko teško? Samo ta jedna riječ sve bi promijenila, ma na sve bih zaboravila. Sve bih ti oprostila. Ali taj tvoj prokleti ponos će nam ovaj put presuditi. Valjda tako mora biti. Sudbina je razdvojila naše puteve zauvijek.



Teški smo mi karakteri. I on i ja. Oboje vješto skrivamo svoje emocije. Onako tvrdoglavo tjeramo svoje, pa ko više izdrži.



A to da ga voliš, to znamo i ja i ti, i svaka osoba bi to shvatila, samo da je čula svaki uzdah koji si ispustila i način na koji si pogled spustila kad god mu neko spomene ime.



Nije to bila ni ljubav, više je to bila neka vrsta opsesije. Znate, mislim da onu bolesnu, luđačku naviku koju morate probati još jednom, i još jednom, i tako milion puta znajući da sigurno griješite… A od takvih se nikada ne ozdravi.



Došla je da me podsjeti da je ljepša od svih njih tamo zajedno, a ja ću o tome ćutati, kao i obično. Više nemam prava da govorim da je najljepša. Došla je da me ne pogleda, da me ne dodirne, ne zagrli, ne poljubi, ne čuje, ne voli.



Promjenio sam ih mnogo. I previše. Nisu to bile loše djevojke. Bar ne sve. Neke od njih bi bile i savršene, da ih nisam uporno uspoređivao sa tobom. Đubre malo, je l’ ti znaš da ne postoji nijedna koja sliči tebi? Ili se smiju premalo, ili previše, ili pričaju premalo. Doduše, ti nikad i nisi prestajala da pričaš, teško da će te u tome iko prevazići.. Nebitno. U tebi ima uvijek ono nešto više, što te uporno izdvaja od mora istih.


U poslednje vreme imam neki čudan osećaj. Kao da mi nešto nedostaje. Kao da čekam početak nečeg novog u svom životu.
Jedini problem je u tome što ni sama ne znam šta je to.



Šta mi je ostalo od tebe? Možda ta sanjarska navika da nesvjesno podižem glavu i posmatram nebo, posebno noću. Pokušavam pronaći dio tebe, gore među zvijezdama. Pokušavam ponovo osjetiti ono što sam osjećala posmatrajući ih s tobom. Ali uzalud. To su samo pokušaji, nesvjesni, česti, prokleti, sanjarski pokušaji.




21.04.2014.

Ne znaš ti, prijatelju da bih ja dala sve što imam samo da mu kažem da mi nedostaje. Ne moramo biti zajedno, želim samo da oseti da nekome nedostaje. Da je nekome sve.

 Izbjegavam ulice kojima prolazi, okrećem glavu od zajedničkih poznanika, ne pitam nikoga za nju… A znam, kad bih je sreo, krenuo bih za njom, i sutra bih se opet pokajao. Kad bih je sreo, poželio bih je opet, i ponovo sve prošao. A kraj je uvijek isti. Vrati me u stvarnost u kojoj nema mjesta za nas. Nikada previše za rastanak, uvijek premalo za nas…




A ponekad namjerno diramo te stare ožiljke iako znamo da nas čeka neprospavana noć. Onda kroz prozore gledamo u tamo neko tuđe nebo i uzalud tražimo one iste zvijezde.





I ne, ne lažem. Kunem se ne lažem! Mogu ja i bez tebe. Ne gledam te više onim očima – očima zaljubljene žene. Iako kada prođeš pored mene, još uvijek me nešto vuče da se okrenem. Da pokušam uhvatiti tvoj pogled. I kad ga uhvatim, tek tada shvatim da mi ništa ne znači. Gledam u stranca, slučajnog prolaznika. Ne znam ko je taj čovjek tamo. Taj čovjek, tu što stoji. Ma taj što nosi lažni osmijeh, dok su mu oči obojene tugom. Čula sam da je lažljiv, da mu je slast prevariti, a čovjek koga sam ja voljela nije bio takav. Ma ni slučajno




Vremenom ćeš se navići na rastajanje. Naučićeš da se sećaš, a sećanje je isto kao i susret. I pomalo ćeš navići da voliš mnoga bića u uspomeni. Na kraju ćeš videti da si ti pomalo svi koje si nekada volela. Jednom ćeš morati da daš sve i da te ne boli. Naučićes da sanjaš.



Muškarac će uvijek gledati druge žene, komentarisati ih i uspoređivati. Ali samo ga jedna može jednom riječju izluditi, jednim uzdahom oboriti s nogu, i jednim pogledom i osmijehom ga natjerati da je svaki dan ponovo zavoli…



Ja ne znam šta zapravo znači voljeti. Zato troši svoje poglede na one hodajuće plastike. Ja sam tu da uradim potpuno suprotno od onoga šta očekuješ da ću napraviti. I ne krivi mene mili, ja sam u drugoj priči. Daleko od okova ljubavi i samoće.



I da vam kažem nije bitna prva ljubav. Bitna je druga, bitan je taj koji ti slomljenom srcu vrati sjaj i licu osmijeh. Ali najbitnija je ona posljedna ljubav, ljubav za cijeli život…












21.04.2014.

Ne gledaj me tako. Pusti nas oboje da zaboravimo. Da hiljadu puta pokušamo, hiljadu i jedan put nam ne bi išlo.

Kako si? Nakon svega kako si? Pa dobro sam. Bila bih još bolje kad me ne biste nakon svakog životnog pada upitali kako sam, i da li mi treba nešto. Treba mi da me ostavite na miru. Ništa više. Ali ipak hvala na pitanju, takvu vrstu ljudskosti još nisam srela.



Bar da znam da me još uvijek malo trebaš, i malo voliš lakše bih sve podnijela. A ja sam ovdje, a ti si tamo i ništa ne znam.



Dugo sam te pokušavala zaboraviti, ne razmišljati o tebi, ne pitati se gdje si, što li radiš, kako si. A sjetila bih te se u svakom trenutku slabosti kad bih shvatila da ne mogu dalje, da niti jedan nije kao ti… Trudila sam se ponašati kao da se nikada nisi ni desio u mom životu. I tada sam shvatila da prošlost ne mogu promijeniti, da te ne mogu zaboraviti i da iz srca ne mogu izbaciti ono što je u njemu zapečaćeno.

 

 I eto, rastali smo se, baš onako kako sam i mislila da će biti, ali nisam mogla priznati sebi, niti ću moći… Ubi me tišina koja je ostala, poslije svega smo samo poznanici, dvoje ljudi koji su sada ništa, a nekad su bili sve… Nisam tužna, ne, stvarno nisam, imam lijepo sjećanje, samo mi fali… Fali mi i to je sve…



20.04.2014.

Zaljubljena žena na muškarcu prvo primjeti da to nije ON.





A znaš šta je najgore od svega?
Sve i da mogu vratiti vrijeme, učinila bih opet istu grešku.
Zaljubila bih se u tebe.





Čudiš se što više ne obraća pažnju na tebe? Žensko je to, prijatelju moj. Juče te je voljela do smrti, a već danas si precrtan. Shvate one, malo teže, ali shvate.



Mogli su oni jedno bez drugog.
Mogli su čak biti s’drugima, pronaći nove ljubavi, okrenuti leđa jedno drugom.
Ali su se uvijek vraćali. Bili su isti, isti inat, isti ponos, isti osjećaji. Voljeli su se i mrzili u isto vrijeme. A takva ljubav je jača od svega.



A najgore mi je prijatelju, kad tako u sitnim satima po ko zna koji put shvatim da je još ima u meni. Da sam je iz života otjerao, ali iz srca nikada.

 

Al' ostat' će te proklete brojke, da te se svakog mjeseca sjetim na isti datum. 

 

 

Nisam slobodna ni zauzeta. Čuvam se na nekog ko zaslužuje moje srce. Kažu da za dobre stvari treba vremena.


Sve sam draža samoj sebi. I to jer se konačno borim za ono što želim i govorim šta mislim. I nije me briga šta ko misli. Važno je da sama sa sobom mogu. Moći ce i oni pravi.


Prihvati svaku stresnu situaciju kao pas: ako to ne možeš pojesti ili se igrati time, popišaj se na to i kreni dalje.

Nisam računao na njen ponos.
Iznenadila me njena samosvjesnost,
njena nadmoćna hladnoća,
njeno potpuno vladanje sobom.
Suviše je jaka, i isključiva, kao i ja,
samo ne žuri da to pokaže,
tiha je i uporna, uvjerena
da će biti onako kako ona hoće.
Njen otpor nije pobuna,
već strpljivo zauzimanje položaja,
ne za trenutak,
već za dugo vrijeme.



Zaista ne znam koliko čovjeku treba da zaboravi osobu koju ne želi da zaboravi. Ne znam koliko mjeseci, godina ili decenija ne smije da vidi tu osobu samo da je zaboravi. Ne znam koliko ona treba da se poružni, promijeni da prestanem da volim. Ne znam koliko ona treba voljeti nekog drugog da je prestanem tako užasno da volim.
Ne znam da li ću ikada zaboraviti zvuk njenog osmijeha kada joj ispričam vic. Ne znam da li ću ikada naći osobu koja me toliko upotpunjuje da je to pomalo čudno i smiješno. Sve u svemu, samo jedno znam… Nikada više ona i ja.




I ti ćeš vidjeti, mili, da se najviše voli ona koje nema. Nećeš moći da se sjetiš koja je ta što ti toliko nedostaje, ali ćeš biti siguran da baš nju voliš više od sebe.




I onda shvatiš da, bez obzira koliko vremena prođe, ostane ona jedna osoba u tebi. Godinama je zaboravljaš i pamtiš, noćima pozivaš taj dobro poznati broj pa prekidaš, dolazi u sjećanje kad ne želiš… I shvatiš da se osjećaji mijenjaju, uspomene blijede, ljudi odlaze, ali srce nikada ne zaboravlja.

 

 



Stariji postovi

Srce ne želi tebe da dijeli.
<< 04/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930


moje oči vide mrak, on mi fali!

<3


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
80542

Powered by Blogger.ba